| Sažetak (hrvatski) | Polazeći od nekoliko poznatih primjera iz povijesti književnosti (Ujević, Matoš, Baudelaire) u članku se analiziraju promjene u tipovima autorstva od druge
polovice 19. do prvih desetljeća 20. stoljeća. Uzimaju se u obzir procesi stvaranja
književnog polja, nacionalnog i svjetskog kanona književnosti koji, u kontekstu
izgradnje identiteta, jezika i kulture malih nacija poput hrvatske, dobivaju šire
društveno i kulturno značenje. U tom se kontekstu posebna pozornost pridaje
razumijevanju uloge koju figura genija ima u početnim desetljećima navedenog
razdoblja i u odabranim kulturnim procesima. Navodi se primjer kanonizacije
Ivana Gundulića, baroknog pisca koji kroz 19. stoljeće, u procesima nacionalne
integracije i stvaranja kulturnog polja, dobiva značajnu ulogu. Status genija,
pjesnika kao vladara nacionalnog Parnasa, mijenja se krajem 19. stoljeća, što je
moguće pratiti na razini javne percepcije izdvojenih autora poput Ivana Gundulića
ili Ivana Mažuranića, ali i unutar književnog polja, autorefleksivnim postupcima,
poetičkim i kritičkim iskazima. U članku se izdvojenost, povlaštenost i samoća
uloge kulturnog svega kao nacionalnog genija uspoređuju s transformacijom u
razumijevanju umjetnika kao kreativnog pojedinca, koja se zbiva na prijelomu
stoljeća. Povezanost života i umjetnosti,koja je promovirana kroz romantizam, primjerice, u Pismima o estetskom odgoju čovjeka Friedricha Schillera ili Schlegelovu 116. Athenaum fragmentu, u proto/avangardnim pokretima dobiva novi
kontekst. Umjetnik kao iznimni pojedinac sada dobiva obilježja izgnanika koji
na društvenom rubu, u ulozi otpadnika, boema ili pjesnika prokletnika, postaje
čuvar simboličkog kapitala zajednice. Takva autorska figura više ne funkcionira
kao posrednik između ljudskog i božanskog, koja bi iz samog središta zajednice
postavljala estetska i moralna pravila, već je vrsta korektiva promjenama koje se
događaju s omasovljavanjem javnog života, proizvodnje i shvaćanja umjetnosti te
reprodukcije ekonomskih i društvenih nejednakosti. Moderni pisac traži autentičan
glas u subverziji i otporu estetskim, ekonomskim i društvenim normama, nudeći
novi jezik i nove forme koje će udovoljiti, kako je isticao Matoš, zahtjevima modernog vremena. U članku se upućuje na trostruku subverziju koja se može čitati
u djelovanju modernih autora: na društvenu, političku i estetsku, koje su prikazane
upućivanjem na tekstove i aktivnosti A. G. Matoša i Tina Ujevića. Istaknuti autori
moderne hrvatske književnosti umjetničkim i društvenim angažmanom djelovali
su i kao kulturni medijatori. Povezujući pariške, zagrebačke i beogradske boemske kulturne krugove redefinirali su jezično, umjetničko i društveno naslijeđe,
postavljajući svojim životom i djelom ulog sadašnjosti za budućnost. |
| Sažetak (engleski) | Using some well-known examples in European and Croatian literary history, this
paper analyses modalities in conceptualising authorship in the latter half of the 19th
and the first decades of 20th century. When comparing dominant cultural practices and
theoretical approaches at the beginning and end of this period, it becomes obvious
that the Romantic concept of genius that Kant defined as “a talent for producing that
for which no definite rule can be given,” genuine as nature, also determines modernist and avant-garde practices in the early 20th century. The presupposed integrity of
art and life, politics and aesthetics in the artistic movements of the time generates
the concept of artist/author who was expelled from the normative forces of society:
outcasts, bohemians, poète maudits, etc. Dedicated to art and in long-lasting (internal)
exile in the European semi/periphery, they often function as cultural intermediators
and exemplars of symbolic value that will be fully capitalised posthumously |
