| Sažetak | This doctoral dissertation presents a study of the history of art music and musicology in Kosovo between 1945 and 2020. Although the title implies a comprehensive scope, this dissertation offers data and content specifically related to the outlines of the social history of music development in Kosovo during this period. The art music in Kosovo which began developing later than other Southeast European countries due to social, cultural, and political circumstances, is presented here as a complex phenomenon emerging after 1945. The end of the 1940s marked the beginning of an important chapter for art music in Kosovo because during this period both the preconditions and the forms of a professional musical tradition were created. This occurred because, firstly, new composers appeared in the musical life of the country who were the first creators in the genres and forms of art music as well as the main figures responsible for raising cultural awareness of art music. Secondly, an equally determining factor in this development of a musical tradition was the institutionalization of musical life, the opening of music schools, the establishment of Cultural Artistic Societies, ensembles, choirs, symphony orchestras, and music festivals. In the absence of a Music Academy in Kosovo before 1975, the first generations of professional composers were educated in various centers of the former Yugoslavia, and this also influenced the style and language of the compositions they created. This study covers three significant periods: 1945–1989, a time marked by the establishment of cultural and artistic societies, music schools, ensembles, and other institutions, culminating in the 1970s and 1980s with a flourishing era of musical composition and performance; 1990–1999, a dark era characterized by the cessation of Albanian cultural activities and the emergence of a parallel education system; and 2000– 2020, a Renaissance period, during which modern musical culture experienced rapid development. Until recently, historical musicology was very poorly developed in Kosovo. In addition to the research it presents, this dissertation seeks to contribute to the reinvigoration of the discipline in Kosovo, to provide a useful starting point for understanding the history of music in Kosovo, and to provide a starting point for comparative studies between Kosovo and other countries in the region. |
| Sažetak (hrvatski) | Ova doktorska disertacija bavi se temom “Povijest umjetničke glazbe i muzikologije na Kosovu od 1945. do 2020.”. Iako naslov implicira širok opseg, ova disertacija nudi podatke i sadržaj koji se specifično odnose na obrise društvene povijesti razvoja glazbe na Kosovu tijekom ovog razdoblja. Glazbena kultura na Kosovu jedna je od kultura jugoistočne Europe koja je svoj puni vlastiti razvoj započela tek nakon Drugog svjetskog rata, a u usporedbi s drugim zemljama u regiji taj je proces započeo relativno kasno. Razlozi tome povezani su s društvenim, kulturnim i političkim prilikama, pa se razvoj umjetničke glazbe i muzikologije na Kosovu od 1945. nadalje prikazuje kao vrlo složen fenomen. Kraj 1940-ih označio je važno poglavlje za umjetničku glazbu na Kosovu jer su u tom razdoblju stvoreni prvi preduvjeti i oblici prave profesionalne glazbene kulture. Čimbenici za taj razvoj bili su institucionalizacija glazbenog života, osnivanje KUD-ova, otvaranje glazbenih škola, ansambala, zborova, simfonijskih orkestara i glazbenih festivala. Jednako odlučujuća su imena skladatelja koji su bili prvi stvaratelji u žanrovima i malim umjetničkim glazbenim formama te glavni promicatelji u podizanju kulturne svijesti. U nedostatku Muzičke akademije na Kosovu do 1975. godine, prve generacije profesionalnih skladatelja školovale su se u raznim središtima ondašnje Jugoslavije, pa je to također utjecalo na stilove i skladateljske tehnike skladbi koje su skladatelji koristili. Disertacija obuhvaća tri važna razdoblja: 1945. – 1989., razdoblje obilježeno osnivanjem kulturno-umjetničkih društava, glazbenih škola, glazbenih formacija i drugih institucija, koje je kulminiralo 1970-ih i 1980-ih godina plodnim razdobljem na području skladanja i izvođenja; 1990. – 1999., razdoblje mračnih godina, prestanka albanskih kulturnih aktivnosti i uspostave paralelnog sustava obrazovanja; te 2000. – 2020., razdoblje renesanse, u kojem je došlo do brzog razvoja moderne glazbene kulture u novim društveno-političkim okolnostima. Ova je disertacija doista prvo dublje i sustavnije istraživanje o općim glazbenoumjetničkim kretanjima na Kosovu. Spoznaja da postoji vrlo malo istraživanja i publikacija u ovom području nadahnula me je da istražujem i da pišem na temelju činjenica o društvenim promjenama, kulturnim razvojima, te promjenama u glazbenom napretku, znajući da su od 1940-ih nadalje to glavne komponente u općem kulturnom krajoliku na Kosovu. Namjerno sam istraživala sve navedene aspekte glazbe jer sam ih smatrala najvažnijim pojavama u koncipiranju i pisanju opće povijesti glazbe, pogotovo zbog nepostojanja prethodnih opsežnih studija, ali uzimajući u obzir neka manja već obavljena parcijalna istraživanja. Ova disertacija kao opsežna i kompleksna studija temelji se na dvjema osnovnim postavkama: pokušaju pronicanja u život i glazbeno djelovanje u četiri spomenuta razdoblja, te da je odabrani vremenski okvir za ovu studiju sadržajno najvažnije razdoblje nacionalne glazbene povijesti. Općenito gledano, valja naglasiti da je ovo doba bilo oblikovano mnogim suprotnostima, prije svega društveno-političkim, zatim suvremenim ideološkim, etničkim i kulturnim. Na temelju svih određujućih komponenti, ova se studija temelji na tri elementa: amaterizmu, profesionalizmu i multikulturalizmu. Disertacija se sastoji od šest velikih poglavlja, koja predstavljaju međusobno povezane aktivnosti. Kako bih u potpunosti shvatila „zakašnjeli“ razvoj kosovske glazbe, morala sam najprije kontekstualizirati narativ u povijesnoj perspektivi. Stoga sam na samom početku ove studije pokušala prikazati značajne momente povijesno-kulturnih sastavnica, budući da su oni bili važni kao pozadinske komponente tradicije. Vrijednosti pojava i aktivnosti spomenutih u ovom dijelu rada važne su kako na povijesno-muzikološkoj tako i na povijesno-nacionalnoj razini jer se rad ne temelji na kriteriju nacionalnih podjela. Dakle, nije se uvažavala nikakva podjela između etničkih skupina (Albanci, Srbi i drugi), već se osnovna teza oslanja na opći društveni konstrukt, kulturni sadržaj, izazove, prednosti i nedostatke, te kulturni napredak. Smatram da su većina podataka prikazanih i dokumentiranih u ovom radu po prvi put, te da kao takvi predstavljaju vrlo važan (iako donekle zakašnjel) trenutak za povijest umjetničke glazbe na Kosovu. Prvo poglavlje usredotočuje se na najvažniji razvoj koji je pridonio stvaranju linearnog i kontinuiranog glazbenog napretka: pojavu kulturnih umjetničkih društva (KUD-ovi). Osnivanje amaterskih kulturno-umjetničkih društava, glazbenih društava i folklornih ansambala pridonijelo je procesu izgradnje novih kulturnih modela i politika koje su doista bile emancipacijske u općem kulturnom krajoliku Kosova toga vremena. Institucionalizacija ovih kulturno-umjetničkih društava predstavljala je prvi značajniji primjer organiziranog kulturnog razvoja, posebice na području tradicijske glazbe. Mobilizacija i kulturni angažman prirodno su proizašli iz vizionarskih pojedinaca (glazbenika amatera) koji su bili pokretači cijelog procesa. Taj je kulturni pokret označio novu eru ‘zakašnjelog’ amaterskog, predprofesionalnog bavljenja glazbom, uključujući narodnu tradiciju i baštinu, popularnu glazbu, amaterizam, multinacionalnost, itd. Slični su fenomeni bili rijetki i malobrojni u prethodnim desetljećima, jer kulturne, a među njima i glazbene aktivnosti nisu imale kontinuiran i fluidan razvoj kakav će imati nakon Drugog svjetskog rata. Iz osobnih istraživanja proizlaze podaci da je između 1920-ih i 1990-ih godina na Kosovu djelovalo preko 200 kulturnih udruga. Međutim, njihova djelatnost ostaje ponajviše vezana uz folklornu podlogu i amaterska iskustva, ali su folklor i amaterizam bile ključne riječi svih proaktivnih nastojanja i pokušaja napretka u umjetničkoj glazbi. Drugo, treće i četvrto poglavlje povezuje slični zbir aktivnosti vezanih uz oblike institucionalizacije glazbe. Tijekom 1940ih do 1960-ih osnovane su prve institucije kao što su: glazbene škole, zborovi/orkestri i festivali. To je poznato kao razdoblje 'profesionalnih glazbenih početaka'. U drugom poglavlju fokusira se na analitičko-narativni opis glazbenih škola kao prvih edukativnih središta budućih glazbenih profesionalaca. Treće poglavlje predstavlja najvažniji dio ove disertacije. U ovom poglavlju donosi se dugoročni pogled na kulturnu tranziciju koja je dovela do pojave stabilnih izvođačkih ansambala. Osnivanje glazbenih ansambala (zborova i orkestara) bio je jedan od glavnih ciljeva toga vremena na Kosovu. Istraživanje je pokazalo da je sve do 1940-ih jedina tradicija instrumentalnih i orkestralnih ansambala bila ona malih pučkih orkestara i mandolinskih sastava koji su djelovali u okviru kulturno-umjetničkih društava. Naime, nema podataka o postojanju ili djelovanju bilo kakvog ansambla tipa simfonijskog orkestra na Kosovu u godinama prije Drugog svjetskog rata. Tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, kada je kosovska glazbeno-umjetnička kultura razvijala svoj identitet u duhu europske klasične glazbe, pojava orkestralnih formacija (komornih ili simfonijskih orkestara) poluprofesionalne i/ili profesionalne razine značila je razvoj od velike povijesne vrijednosti. Do kraja 1940-ih umjetnička glazba na Kosovu bila je zastupljena s ukupno dva ili tri zbora i povremenim djelovanjem gudačkih orkestara i vojnih orkestara u nekoliko gradova. Do 1958. ova se djelatnost proširila na 20 pionirskih zborova, 14 zborova mladih i 9 sindikalnih zborova, 28 omladinskih (komornih) orkestara, 13 pionirskih orkestara i 8 gradskih orkestara. Od posebnog je značenja faktografija o sustavnom djelovanju Gradskog simfonijskog orkestra u Prištini – preteče današnje Filharmonije Kosova. Zbog znatnog nedostatka podataka dokumentiranje sustavnog djelovanja (uz povremene prekide) ovog orkestra pokazalo se jednim od najtežih zadataka i izazova za sadašnje, ali i za buduće istraživače. Narativna panorama o ovom orkestru (tj. voditeljima, članovima, repertoaru, transformacijama, izazovima i postignućima) po prvi put je predstavljena i objavljena u ovoj disertaciji. Osim toga, u ovom poglavlju prvi put se na vidjelo iznose opsežne deskriptivne informacije o tri druge važne glazbene formacije kao što su zborovi Collegoum Cantorum, Vatroslav Lisinski i Siparantum, od kojih je svaki vrlo poseban, jedinstven i važan na svoj specifičan način. Četvrto poglavlje počinje pregledom glazbenih festivala kao oblika kolektivnog glazbenog života. Smatram festivale vrlo značajnim točkama za istraživanje načinâ kojima su dostupna kulturna iskustva postupno napredovala u nacionalnom i međunarodnom kontekstu. Ovo poglavlje također ilustrira povećanje i diversifikaciju u vrstama i broju festivala koji su postali glavno uporište međunarodne aktivnosti i razmjene. Iz obavljene analize prethodno objavljenih priloga muzikološkog karaktera o takozvanoj 'tradiciji festivala na Kosovu', vidljivo je da je ova tema bila tek sporadično obrađivana i raspravljana u obliku novinskih članaka objavljenih u dnevnim novinama. Inače, u ovu disertaciju, kao treća važna karika u procesu institucionalizacije glazbe, uključeni su i glazbeni festivali (od kojih su dva tretirana neovisno), čija je učinkovitost bila specifičan način ulaganja u opću glazbenu kulturu na Kosovu. Utemeljeno na skladateljskim oblicima i stilovima koje su prihvatili i izradili kosovski skladatelji, peto poglavlje fokusirano je na usporedni pregled između djelâ, trendova i skladateljskih tehnika skladatelja triju generacija kao konačne posljedice utjecaja mjestâ gdje su studirali ili nekih drugih čimbenika utjecaja. Najvažniji među njima su: Lorenc Antoni (1909-1991), Rexho Mulliqi (1923-1982), Mark Kaçinari (1935-1985), Kristë Lekaj (1935- 2021), Fahri Beqiri (1936-2021), Akil Koci (1936), Zeqirja Ballata (1943), Rauf Domi (1945), Rafet Rudi (1949), Mendi Mengjiqi (1958) i Baki Jashari (1960). Kroz njihov rad dolazi do ukazivanja na njihov osobni izraz s elementima nacionalne pozadine, kao njihov oblik za prikazivanje nacionalnog identiteta unutar multikulturalnog društva kako u ondašnjoj Jugoslaviji (do 1990-ih) tako i unutar multikulturalne globalizacije u suvremenom vremenu (2000-20). Djela skladatelja grupirana su po žanrovima (prezentirana u tablicama), kronološki poredana od najstarijih do najnovijih. 1990-te donijele su kao realitet potpunu suspenziju normalnosti društvenog života, prekid normalnog toka razvoja kulturnih aktivnosti i zabranu službene uporabe albanskog jezika, dok je od 2000. godine društveno-politička i kulturna stvarnost potpuno promijenjena i nosi pečat velikih kontrasta opisan kao razdoblje oporavka, renesanse i modernizacije. Etnomuzikologija i muzikologija na Kosovu također su se oblikovale kao znanstvene discipline u drugoj polovici 20. stoljeća. Etnomuzikologija je nastala kroz pokušaje prvotnih glazbenika (npr. Lorenca Antonija) da istražuju albansku narodnu glazbu i rituale tradicionalnog života, dok je muzikologija nastala iz potreba da se glazbeno stvaralaštvo i djelovanje artikulira u znanstvenom obliku. Unatoč tome što su neki muzikolozi (npr. Engjëll Berisha) tvrdili da muzikologija na Kosovu nikada nije uspjela biti tako produktivna kao kreativnost i umjetnička djelatnost, zadnje poglavlje ove disertacije kronološki obrađuje glavna postignuća u području etnomuzikologije i muzikologije, zastoje i perspektive za budućnost. Glazba na Kosovu i svi umjetnički napori bili su prirodna manifestacija unutar kulturne i političke evolucije na ovom mjestu, u kojem su za relativno kratko vrijeme učinjene velike transformacije u ciljevima prema njezinoj europeizaciji i pozapadnjenju. Osobni poticaj za istraživanje različitih glazbenih aktivnosti, formacija i festivala nastao je kao rezultat ambicije da se detaljnije objasni glazbenu prošlost Kosova. Činjenica je da ova disertacija u svojem finalnom obliku sadrži vrlo važne premise za opću glazbenu povijest Kosova. U usporedbi s glazbenim i muzikološkim dostignućima u većini europskih zemalja te onih u široj regiji, ova disertacija može izgledati kao jednostavna studija, ali jest prvi i dosad najozbiljniji pokušaj dokumentiranja razvoja i napretka umjetničke glazbe na Kosovu, počevši od organiziranog amaterizma, postupne glazbene institucionalizacije, profesionalizma u stvaralačkim i izvođačkim aspektima sve do razvoja u znanstveno-muzikološkom aspektu. |
