| Sažetak | The main research objective of this dissertation is to analyze the role of jazz in YugoslavAmerican diplomatic relations from 1956 to 1974. By using documents from American archives and the archives of the former Yugoslav states, this dissertation approaches this specific type of diplomacy through the definition of cultural diplomacy proposed by scholar Maurits Berger (2008) and through the application of the concept of ''nation branding'' (Gienow-Hecht, 2019). By applying this definition and the said concept, this dissertation argues that ''jazz diplomacy'' which developed between the Federal People's Republic of Yugoslavia/Socialist Federal Republic of Yugoslavia and the United States emerged as a component of the ''branding strategies'' used by both states to preserve the ''independent Yugoslavia'' brand in the international arena. Within such strategies, which used jazz diplomacy as a branding instrument, Yugoslav jazz musicians and impressarios emerged as ''brand ambassadors'' who, alongside their American colleagues, used cultural activities to raise awareness and sustain the ''independent Yugoslavia'' brand on the international cultural scene in the same manner as had Yugoslav politicians in the political realm. Their assignments were made possible by several factors. In the wake of its ousting from the Cominform and in the midst of their ''rebranding'' campaign, Yugoslavia adopted cultural diplomacy as a branding strategy aimed as raising the awareness of the ''independent Yugoslavia'' brand on the international scene and ensuring the brand's ultimate survival on that same market. Within Yugoslavia, the Yugoslav government adopted ''independence'' and ''politics of balance'' as Yugoslav market forces which governed the conduct of cultural diplomacy between Yugoslavia and the United States and allowed the Americans to explore and navigate the vagaries of the Yugoslav cultural market. These market forces secured American presence on the Yugoslav cultural market, allowed musical interaction with the Yugoslav population and their collaboration with Yugoslav jazz musicians and impressarios in jazz diplomacy. Cultural activities undertaken by Yugoslav brand ambassadors, frequently in collaboration with American agents, ultimately led to the partial fulfilment of a goal of Yugoslavia's cultural diplomacy which was to obtain cultural recognition for the ''independent Yugoslavia'' brand. |
| Sažetak (hrvatski) | Cilj ove doktorske disertacije je analizirati ulogu jazza u diplomatskim odnosima između Federativne Narodne Republike Jugoslavije, od 1963. godine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, i Sjedinjenih Američkih Država od 1956. do 1974. godine. Disertacija nastoji odgovoriti na nekoliko glavnih pitanja i sugestija iz postojeće literature o kulturnoj diplomaciji. Ta literatura i dalje naglašava preveliku fokusiranost ovakvih studija na Sjedinjene Američke Države, ''muči'' se s pokušajima pronalaska definicije ''kulturne diplomacije'' te istovremeno ukazuje na manjak ovakvih studija za Jugoslaviju. U pokušaju da odgovori na navedena pitanja i sugestije, ova disertacija pristupa ''jazz diplomaciji'' između Sjedinjenih Američkih Država i Jugoslavije u Hladnom ratu kroz ''pericentrični pristup'' koji predlože povjesničar Tony Smith (2000), kroz proširenu definiciju kulturne diplomacije koju predlaže Maurits Berger (2008) te koncept ''nation brandinga'' čiji upotrebu u studijama kulturne diplomacije trenutno predlažu vodeći povjesničari kulturne diplomacije (Gienow-Hecht, 2019). Ove postavke omogućavaju posve nov pristup kulturnoj diplomaciji između Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država, odnosno sagledavanje ove vrste diplomacije preko postupka brendiranja. Glavni je argument ove disertacije da je jazz diplomacija koja se razvila između Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država od 1956. do 1974. godine bila jedna od brending strategija Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država putem koje se nastojala podići osviještenost o brendu ''nezavisna Jugoslavija'' u međunarodnoj areni te osigurati opstanak tog istog brenda na tom istom tržištu. Unutar tih strategija, koje su koristile jazz diplomaciju kao jedan od instrumenata brendiranja jugoslavenske države, jugoslavenski jazz glazbenici i impresariji dobili su status ''ambasadora brenda'' te su kroz kulturne aktivnosti, često uz suradnju s američkim predstavništvima u Jugoslaviji, radili na podizanju svijesti o brendu ''nezavisna Jugoslavija'' na međunarodnoj kulturnoj sceni i osiguravali opstanak brenda jednako kao i jugoslavenski političari na međunarodnom političkom tržištu. Ova disertacija prati put jazz diplomacije kroz četiri poglavlja koji odgovaraju koracima u postupku brendiranja. Prvo poglavlje započinje s pričom o početku brenda ''nezavisna Jugoslavija'' koja je povezana s datumom 28. lipnja 1948. godine, odnosno izbacivanjem Jugoslavije iz Kominforma. Jugoslavenski političari potom kreću u kampanje ''vanjskog'' i ''unutarnjeg'' brendiranja kako bi osigurali unutarnju lojanost brendu te pronašli vanjske investitore u taj isti brend. Upravo se ljuti neprijatelj Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države, pojavljuje kao jedan od najvećih investitora u brend ''nezavisna Jugoslavija''. Istovremeno s traženjem investitora, jugoslavenska država počinje koristiti kulturnu diplomaciju kao jednu od strategija brendiranja ''nezavisne Jugoslavije''. Ta strategija daje jugoslavenskim jazz glazbenicima, kao i jugoslavenskoj publici, status ''ambasadora brenda'' u glazbenoj interakciji sa strancima. Taj specifičan status dan jugoslavenskim jazz glazbenicima i impresarijima bio je i potpomognut i omogućen jugoslavenskim sustavom koji je tim istim glazbenicima dao mogućnost da ''žive brend'' te da surađuju s glazbenicima iz Sjedinjenim Američkim Državama. Ti su glazbenici proveli nekoliko kampanja kako bi osigurali publiku za jazz diplomaciju te pokrenuli niz kulturnih aktivnosti kako bi razvili svijest o jugoslavenskom brendu u svijetu te su djelovali u svrhu osnovnih kulturno-diplomatskih postavki jugoslavenske države. Nakon pomirbe sa Sovjetskim Savezom sredinom pedesetih godina 20. stoljeća, u svrhu osiguravanja kulturne interakcije ne samo sa Sjedinjenim Američkih Državama, već i s ostatkom svijeta, jugoslavenska vlada određuje jugoslavensku ''nezavisnost'' i ''politiku balansa'' kao dvije ''tržišne sile'' na jugoslavenskom kulturnom tržištu. Te dvije sile omogućavanju Sjedinjenim Američkim Državama provođenje i prilagodbu njihovih kulturnih programa, kojima pripada jazz diplomacija, jugoslavenskom tržištu, dolazak američkih jazz glazbenika, koje jugoslavenska država tretira kao potencijalne instrumente brendinga, te suradnju s jugoslavenskim jazz glazbenicima i impresarijima. Upravo te postavke jugoslavenskog tržišta i jugoslavensko okruženje omogućavaju Sjedinjenim Američkim Državama da provode brendiranje jugoslavenske države na temelju svoje vizije koja se slagala s jugoslavenskom vizijom, a u srži je značila osigurati opstanak brenda ''nezavisna Jugoslavija'' na međunarodnom tržištu. Kultura postaje jedna od američkih strategija za ostvarivanje te vizije s obzirom na američko shvaćanje značaja kulture za Jugoslaviju. Unutar te strategije i američki jazz glazbenici dobivaju ulogu koju trebaju odigrati u korist jugoslavenskog brenda. U konačnici, upravo će jugoslavenski jazz glazbenici i impresariji, uz suradnju i poneku pomoć američkih jazz glazbenika, odigrati veliku ulogu u areni u kojoj se jugoslavenska država suočavala s problemima brendiranja jugoslavenske države. Preko njihovih aktivnosti, jugoslavenska će država doći do djelomičnog ostvarenja jednog od glavnih ciljeva svoje kulturne diplomacije i dobit će kulturno priznanje za državu. |
