| Sažetak (hrvatski) | Ako se medij filma od početaka definira kao pokretna ili živa slika (”živuće fotografije”, “levande bilder” i sl. – s uznemirujućim generativnim trenutkom pokretanja slike ili ”nastanka života od neživih elemenata”, Epstein), intruziju statične slike u tu povijest moguće je pratiti kao ”tanatografiju” (Annette Michelson: Filosofska igračka). Koristeći Barthesovu opreku: fotografija – to je bilo, film – to jest, Michelson kroz primjere iz filmova Vertova, Keatona, Clairea i dr. iscrtava tu tanatografsku struju povijesti filma (”Film, tu spektralnu formu, sablasno će pratiti fotografija.”), zaključujući ju s filmovima Deren, Markera, Snowa i Godarda (”Kritika filmskog predstavljanja i uslova proizvodnje dovešće šezdesetih godina u američkom i europskom filmu do ponovnog ubacivanja nepokretne i zaustavljene slike...”). Ako je u tom modernističkom ključu fotografska povijest filma uznemirujuća (jer ”ubacuje dimenziju vanvremenosti” u film itsl.), intruzija slikarstva (tablo u brojnim filmološkim izvedenicama) je tek višestruko vanvremenska, anakronična, nefilmska, odnosno kritički nastrojena prema uvjetima (filmske) proizvodnje – kao, na primjer, u Godardovoj Strasti. Gdje je, međutim, granica takvih funkcija tabloa koju teorijski diskurz aktivno pripisuje uplivu slikarstva u film (Peucker, Dalle Vache, Mulvey itd.)? Tekst će problematiku promatrati iz vizure njenog kritičkog tretmana u zadnja dva filma L. von Triera (Melankolija i Nimfomanka), a na tragu Greenawayevih opservacija o intermedijalnosti kao propagandističkom pojmu i simptomu spektakularnog filma (Kesser). |
