| Sažetak (engleski) | This article presents an overview of the life and career of lawyer and writer Dr Josip Ljubić (1869-1931), with a special focus on an analysis of the development of his national-political views and the reception of his ideas by the public of his time. In the political pamphlets and contributions he had published in periodicals, Ljubić worked on “big” topics, striving to find a formula for resolving Croatian-Serbian discord and bringing various conceptions of Yugoslavism to life. Working within the Austro- Hungarian Empire, and later the Yugoslav monarchy, he modified his ideological positions several times more or less radically, altering potential solutions to the Yugoslav Question ranging from a Balkan Federation, through a Croatocentric “Habsburg Yugoslavia” within a reformed “trialist” Austria-Hungary, to a Yugoslav community based on Greater-Serbian foundations. Ljubić’s ideological wanderings likely also had professional and economic motives, and his incessant search for “sustainable Yugoslavism” reached its zenith in his defence of Puniša Račić, who assassinated Croatian Peasant Party representatives at the National Assembly in Belgrade. |
| Sažetak (hrvatski) | Pravnik i publicist dr. Josip Ljubić (Veli Lošinj, 1869. – Beograd, 1931.) u hrvatskoj je povijesti najdublji trag ostavio kao pisac političkih brošura i osvrta u kojima je obrađivao problematiku hrvatsko-srpskih odnosa i tražio recept za integraciju južnoslavenskih naroda („plemena“) u jedinstvenu naciju, a komentirao je i aktualne političke prilike, nastojeći na njih aktivno utjecati. Djelujući publicistički više od četiri desetljeća, svoju je ideologiju u više navrata modificirao, prilagođavajući je tekućim zbivanjima. Za Austro-Ugarske se sredinom 1890-ih javio idejom balkanizma, propagirajući „plemensku“ ravnopravnost Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara kao podlogu za njihovo „kulturno“ stapanje u jednu, balkansku naciju. Ovu je koncepciju oko 1900., nakon što je zaposlen u pravosudnom aparatu u Dalmaciji, učinio manje subverzivnom, isključivši iz nje bugarski čimbenik i pomaknuvši se na trijalističku, austro-jugoslavensku poziciju, počevši zagovarati uspostavu „Habsburške Jugoslavije“ u okviru Monarhije i kontinuirano izražavati lojalnost vladajućoj dinastiji. Neposredno uoči i tijekom Prvoga svjetskoga rata i dalje se zauzimao za narodno i političko ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba u okviru habsburškoga imperija, sada uz opasku da se taj proces treba odvijati pod „duhovnim“ vodstvom Hrvata kao državotvornoga plemena, ujedno najodanijega jugoslavenskoj ideji. Nova prilagodba Ljubićeve jugoslavenske koncepcije uslijedila je nakon sloma Austro-Ugarske, kada u svoju ideologiju postupno unosi sve više i više (veliko)srpstva. Prigrlivši jugoslavensku monarhiju, ponukan jačanjem „plemenskih“ partikularizama, a napose hrvatskoga separatizma, počeo je promovirati integralno jugoslavenstvo, no sada ističući da se proces izgradnje zajedničke nacije treba odvijati oko Srba kao stožernoga, najjačega južnoslavenskoga i ujedno najdrevnijega slavenskoga plemena (teza da su svi Slaveni potekli od Srba). Stoga nesrpski elementi u projektu stapanja u jedinstvenu naciju moraju „duhovno“ postati Srbi, tj. prilagoditi se, zapravo podrediti „geniju srpske rase“. S tim u vezi ne začuđuje da se Ljubić, koji se u Austro-Ugarskoj deklarirao simpatizerom moderniziranoga narodnjaštva, u posljednjih nekoliko godina života pozicionirao kao radikalski pristaša i kritičar Hrvatske seljačke stranke te je bio braniteljem Puniše Račića u sudskom procesu zbog atentata u Narodnoj skupštini. Premda se Ljubićeva nacionalno-politička promišljanja s punim pravom može označiti nedosljednima, proturječnima, konfuznima, kaotičnima, na koncu i promašenima, dapače, čistim zabludama, ona su ipak izazivala zamjetnu pozornost hrvatske javnosti te su na njegove napise i istupe reagirali neki od dionika tadašnjega hrvatskoga društvenoga, političkoga i kulturnoga života koje danas nerijetko prepoznajemo kao velikane. Te su reakcije gotovo odreda bile negativne, a Ljubićevi pokušaji utjecanja na nacionalno-integracijske i nacionalno-diferencijacijske procese unutar i između hrvatskoga i srpskoga „plemenskoga“ bloka pokazali su se jalovima. Označiti Josipa Ljubića ključnom figurom hrvatske povijesti njegova vremena bilo bi nedvojbeno vrlo pretjerano. No, kolikogod (ne)važan bio, nesumnjivo je riječ o zanimljivu pojedincu u čijem se javnom djelovanju ogleda sva složenost, pa i sva jednostavnost međunacionalnih odnosa unutar austro-ugarske i jugoslavenske monarhije, a i ondašnjih političkih, društvenih, kulturnih i drugih prilika i mijena. |
