Naslov Analys av Ingmar Bergmans Persona i olika kontexter Naslov (engleski) Analysis of Ingmar Bergman’s Persona in different contexts Naslov (hrvatski) Analiza filma Persona Ingmara Bergmana u različitim kontekstima Autor Bruno Restović Mentor Pavle Luketić (mentor)Član povjerenstva Miro Frakić (predsjednik povjerenstva) Član povjerenstva Pavle Luketić (član povjerenstva)Ustanova koja je dodijelila Sveučilište u Zagrebu Datum i država obrane 2024-07-11, Hrvatska Znanstveno / umjetničko HUMANISTIČKE ZNANOSTI Sažetak I den här uppsatsen ska jag presentera Ingmar Bergmans film Persona (1966) och analysera filmens nyckelmotiv och tekniker i olika kontexter. Den första delen av uppsatsen handlar om Ingmar Bergmans liv och filmografi. Jag ska presentera Bergmans karriär som en av Sveriges mest kända regissörer och introducera några av hans mest kända filmer. Det kommer att hjälpa sätta Persona inom kontexten av hans verk. Då ska nyckelmotiv i Personas prolog analyseras, vilket kommer att förklara varför den är en avantgarde konstfilm. Prologen är en av filmens mest omskrivna sekvenser, så därför ska mitt fokus vara på den. Prologens betydelse i filmen kommer att förklaras, och efter det ska den sättas inom kontext av Bergmans tidigare verk. I den här delen av uppsatsen ska jag använda många källor från olika författare och kritiker för att kunna belysa filmens komplexa teman. I den tredje delen av uppsatsen ska jag jämföra den här filmen med andra europeiska konstfilmer, med fokus på den franska nya vågen, till exempel filmer av Jean-Luc Godard och Alain Resnais. Den franska nya vågen anses som en av de mest inflytelserika strömningarna i filmens historia, så därför kommer mitt fokus att ligga på likheter mellan Persona och den nya vågen. Både likheter och skillnader kommer att analyseras för att lyfta fram Bergmans distinkta stil.
Sažetak (engleski) Ingmar Bergman’s Persona (1966) is a Swedish avant-garde film that is widely known for its complexity. In order to understand the film’s layered themes, it is necessary to analyse it in different contexts. The film opens with a prologue, a sequence that has become one of the most recognisable parts of the film. At its very beginning viewers get a clear message that they are watching “a film about a film”, and as the sequence progresses, it is possible to identify key motifs from Bergman’s previous work. When the prologue is put in the context of Bergman’s life and work, those motifs start summarising his previous films and tell the story of film as a form of art. Avant-garde films were flourishing in Europe in the 1950s and 1960s and one of its biggest movements was the French New Wave cinema. Putting Bergman’s Persona side-by-side with New Wave’s directors like Jean-Luc Godard and Alain Resnais it is easy to notice similarities, but also the key differences between them. While they all use similar techniques, for example associative montage, Bergman is the one that insists on the narrative structure the most. He uses it to lure viewers into the movie, before completely deconstructing it in its other half. Countless layers of meaning that emerge in every one of these contexts are the main reason why Persona captivates so many critics, writers and the general public even today.
Sažetak (hrvatski) Persona (1966.) je avangardni film poznatog švedskog redatelja Ingmara Bergmana. Kako bismo bolje shvatili kompleksnu strukturu i slojevitost filma, potrebno ga je promatrati u različitim kontekstima. Film počinje prologom koji je ujedno i jedan od njegovih najpoznatijih sekvenci. U kontekstu filma prolog gledateljima pokazuje da je Persona “film o filmu” i daje uputu na koji način pristupiti ostatku filma. Kada prolog povežemo s Bergmanovim dotadašnjim životom i stvaralaštvom, možemo prepoznati intertekstualnost ključnih motiva koji se referiraju na ostala Bergmanova djela. Avangardni filmovi u Europi doživjeli su svoj vrhunac pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, a jedan od najutjecajnijih pravaca bio je francuski novi val. Kada Personu usporedimo s filmovima redatelja Jean-Luca Godarda i Alaina Resnaisa, lako identificiramo sličnosti, ali i temeljne razlike Bergmanova izričaja. Asocijativna montaža karakteristična je tehnika ovih filmova, no Bergman, za razliku od Godarda i Resnaisa, puno više inzistira na narativnoj strukturi prvog dijela filma kako bi gledatelje što više uvukao u film prije no što ga u drugom dijelu potpuno dekonstruira. Ubacivanjem ovoga filma u različite kontekste otkrivaju se njegova brojna značenja te zbog toga ovaj film i danas budi interes brojnih kritičara, teoretičara, ali i šire javnosti.
Ključne riječi
Ingmar Bergman
Persona
filmanalys
den franska nya vågen
konstfilm
europeisk konstfilm
Ključne riječi (engleski)
Swedish
scandinavian studies
Ingmar Bergman
Persona
film analysis
French New Wave
avantgarde
Jezik švedski URN:NBN urn:nbn:hr:131:285060 Studijski program Naziv: Švedski jezik i kultura (dvopredmetni) Vrsta resursa Tekst Način izrade datoteke Izvorno digitalna Prava pristupa Otvoreni pristup Uvjeti korištenja Datum i vrijeme pohrane 2024-07-13 15:18:57
