| Abstract | Filozofski svjetonazor Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva (1874. – 1948.) nadilazi metafiziku jedinstva i spekulativne konstrukcije utemeljene na ideološkim igrama. Sam mislilac ga je okarakterizirao kao filozofiju predmeta, filozofiju duha, filozofiju slobode, dualističko-pluralističku filozofiju, kreativno-dinamičku filozofiju, personalističku filozofiju i eshatološku filozofiju. Centralno mjesto u njemu zauzima doktrina o ljudskoj slobodi koja se odvija kao povijesna drama borbe između prirodnih i duhovnih principa u čovjeku i njegove povijesti. Čovjek je misterija u svijetu, a možda i najveća misterija. Čovjek je misterija ne kao životinja i ne kao društveno biće, ne kao dio prirode i društva, već kao osoba. Čitav svijet nije ništa u usporedbi s ljudskom osobom, s jedinim čovjekovim licem, s njegovom jedinom sudbinom.
Čovjek je u agoniji i želi znati otkud je došao i kamo ide. Da bi utemeljio svoje filozofske konstrukcije, Berdjajev se obraća kršćanskoj doktrini, vidjevši u njoj metafizički izraz istinske teogonije svijeta, tajnu koju nastoji razotkriti i predstaviti u svojoj verziji filozofije kršćanskog egzistencijalizma s pristupom nauci o čovjekovoj sudbini i značenju povijesti. Berdjajev, kao kršćanski filozof, nije mogao a da ne postavi pitanje utemeljenja „stvorenog“, tj. stvorio Bog, svijet u koji je čovjek ukorijenjen. Odgovori ortodoksne teologije nisu mu mogli odgovarati. Nastanak bića ne može se zaključiti iz svega što već postoji. U ovom slučaju stvaranje svijeta bilo bi suvišna kreativnost, a svijet – temeljna novost.
Na temelju učenja njemačkog mistika J. Boehmea o postojanju vječnog ništavila ili ponora (Ungrund), koji karakterizira početni kaos, koji je u stanju intenzivne borbe i muke, Berdjajev razvija ideju o „neutemeljenosti“, odnosno o „meonalnosti“ svijeta i ljudske slobode bez ikakvih granica. Stvaranju svijeta prethodi vječno ništa, ponor iz kojeg se u vječnosti rađa Sveto Trojstvo – Bog Otac, Bog Sin i Duh Sveti. Iz ponora, uz njezin prešutni pristanak, Bog stvara svijet. Dakle, čovjek nije samo rezultat božanske kreacije, već je i dijete vječne slobode, bez koje ne bi bio nalik Bogu. Osobno mora iskusiti sva iskušenja i opterećenja slobode, odgovornost za to pred vlastitom savješću i pred Bogom. Prema Berdjajevu, prvi rezultat testa slobode bio je gubitak osobe iz carstva duha u „objektivirani“ i izobličen, „pali“ svijet. „Objektivizacija“ je jedna od središnjih kategorija Berdjajevljeve metafizike. Objektivizacija je otuđenje i razdvajanje. Objektivizacija je pojava „društva“ i „zajedničkog“, umjesto „komunikacije“ i „zajednice“, „carstva Cezara“, umjesto „kraljevstva Božjeg“. Međutim, čovjek je u svojoj egzistencijalnoj dubini još uvijek u komunikaciji s duhovnim svijetom i s čitavim kozmosom. To je onaj „drugi“ svijet koji on smatra svojim istinskim svijetom. |
| Abstract (english) | Nikolai Alexandrovich Berdjajev's philosophical worldview (1874-1948) goes beyond the metaphysics of unity and speculative construction based on ideological games. The thinker himself characterized it as the philosophy of the subject, the philosophy of the spirit, the philosophy of freedom, the dualistic-pluralistic philosophy, the creative-dynamic philosophy, the personalistic philosophy and the eschatological philosophy.
Central to it is the doctrine of human freedom, which takes place as a historical drama of the struggle between natural and spiritual principles in man and his history. Man is a mystery in the world, and perhaps the greatest mystery. Man is a mystery not as an animal and not as a social being, not as part of nature and society, but as a person. The whole world is nothing compared to a human person, with the only human face, with his only fate. The man is in agony and wants to know where he came from and where he is going.
In order to establish his philosophical constructions, Berdjajev turns to Christian doctrine, seeing in him a metaphysical expression of the true theogony of the world, a secret he seeks to unravel and present in his version of the philosophy of Christian existentialism with access to the science of man's destiny and the meaning of history.
Berdjajev, as a Christian philosopher, could not but question the foundation of the "created", that is, created God, the world into which man is rooted. The answers of orthodox theology could not suit him. The origin of a being cannot be deduced from everything that already exists. In this case, creating the world would be superfluous to creativity, and the world would be a fundamental novelty.
Based on the teachings of German mystic J. Boehme on the existence of eternal nothingness or abyss (Ungrund), which characterizes the initial chaos, which is in a state of intense struggle and anguish, Berdjajev develops the idea of "groundlessness", that is, the "meonality" of the world and human freedom without any boundaries. The creation of the world is preceded by eternal nothing, the abyss from which the Holy Trinity is born in eternity - God the Father, God the Son and the Holy Spirit. Out of the abyss, with her tacit consent, God creates the world.
Therefore, man is not only the result of divine creation, but also a child of eternal freedom, without which he would not be like God. He must personally experience all the temptations and burdens of freedom, responsibility for it before his own conscience and before God. According to Berdjajev, the first result of the test of freedom was the loss of a person from the realm of the spirit into an "objectified" and distorted, "fallen" world. "Objectification" is one of the central categories of Berdia's metaphysics.Objectification is alienation and separation.
Objectification is the appearance of "society" and "commonality", instead of "communication" and "community", the "kingdom of Caesar", instead of the "kingdom of God". However, in its existential depth, man is still in communication with the spiritual world and the entire cosmos. It is that "other" world that he regards as his true world. |
