Abstract | Srednji je vijek razdoblje obnove antičke, ali istovremeno i izgradnje nove kulture; dugo
je to razdoblje koje obuhvaća cijelo tisućljeće tijekom kojega su se dogodile mnoge povijesne
prekretnice, događaji, pokreti i dr. Dijeli se na mračno doba, rani srednji vijek i visoki ili
razvijeni, odnosno kasni srednji vijek, doba naglog razvoja znanosti, umjetnosti, komuna,
građanskog društva, a time i administracije. Status latinskoga jezika kroz cijelo je razdoblje
povlašten. Nakon karolinške renesanse standardizira se i aktivno se koristi u religiji, znanosti,
diplomaciji, ali i kao lingua franca trgovine Europe, sredozemnog bazena pa i šire.
U posljednjoj fazi toga razdoblja, u osvit humanizma i novoga vijeka u Dubrovniku
nastaje Liber de maleficiis (signatura: HR – DADU, Lamenta politica, ser. 19, sv. 1), jedna u
nizu birokratskih knjiga koja se ni po čemu osobito ne razlikuje od sličnih pravnih spisa koji
nastaju diljem kontinenta, ali ipak je vrlo važan izvor za proučavanje života, povijesti i jezika
na tom dijelu jadranske obale.
U ovom radu su stoga prikazane najprije okolnosti važne za razumijevanje korpusa i
njegove pozadine: povijesni razvoj i stanje dubrovačke komune, pravni sustav toga doba i
birokratski aparat dubrovačke kancelarije. Detaljnije je iznesen pregled jezičnih značajki
latiniteta u srednjem vijeku s posebnim osvrtom na administrativni i lokalni aspekt jezika.
Budući da to područje obuhvaća cijelu jednu granu filologije, za potrebe rada iznesene su
samo opće, univerzalne značajke srednjovjekovnog latinskog naspram klasičnog latinskog
jezika.
Nakon upoznavanja s građom potrebnom za razumijevanje, slijedi prikaz samog djela,
najprije vanjske značajke rukopisa, potom sadržaj rukopisa i konačno jezična analiza iz
aspekta morfoloških, sintaktičkih i leksičkih značajki jezika te grafijske osobitosti. Iako
postoji mnogobrojna literatura iz područja srednjovjekovnog latiniteta, jezik korišten na
istočnoj obali Jadrana (fascinantan spoj učenog latinskoga, govornog romanskoga i utjecaja
venetskoga i talijanskoga) nije dovoljno proučavan te nema referentne literature iz toga
područja, koja bi na jednom mjestu obuhvatila barem većinu posebnosti jezika. Stoga je
većina zaključaka nastala paralelnim uspoređivanjem s drugim dokumentima približnog
vremenskog i/ili prostornog nastanka, primjerice Statut grada Dubrovnika, Praecepta
rectoris, Diversa cancellariae i dr. |