| Abstract | Rad predstavlja analizu fenomena konkretne poezije koji se javlja 50-ih godina kao intermedijalni i internacionalni umjetnički pravac, a vrhunac dostiže 60-ih i 70-ih godina. Zbog nedovoljne usustavljenosti terminologije, a koja uključuje brojne nazive od nekih međunarodno poznatih i često korištenih do drugih vrlo personalnih, autorica u uvodnom poglavlju objašnjava zašto se koristi terminom konkretna poezija. Zatim se osvrće na razlike između konkretne i vizualne poezije u kojima zaključuje kako su to dva sasvim različita umjetnička pravca čije su jedine sličnosti korištenje riječi i vizualnost. Budući da je konkretna poezija intermedijalna umjetnička praksa, autorica se osvrće i na sličnosti koje dijeli s drugim umjetničkim vrstama te naglašava da konkretna poezija zapravo ne spada ni u književnost ni u likovne umjetnosti, već je to zasebna umjetnička vrsta koja koristi elemente drugih umjetničkih pravaca. S obzirom na to da njene korijene nalazimo u vizualnoj poeziji književni je kritičari često svrstavaju u književnost, iako je u počecima bila iz nje isključena. S druge strane, zbog naglaska na vizualnim kvalitetama i korištenju riječi kao vizualnih, a ne semantičkih znakova, likovni je kritičari smještaju u likovne umjetnosti. Često se stoga konkretnu poeziju smatra konceptualnom umjetnošću. Ipak, za razliku od konceptualne umjetnosti u kojoj je naglasak stavljen upravo na ideju, a materijalna izvedba djela nije od tolike važnosti, u konkretnoj je poeziji materijalizacija, odnosno konkretizacija riječi nužna.
Autorica zatim u kraćim crtama predstavlja početke konkretne poezije u svijetu i društvene okolnosti koje su utjecale na razvoj konkretne poezije. Okreće se zatim pitanju razlika u odnosu Istok – Zapad, a koje su izravno i neizravno utjecale na umjetničku produkciju u Hrvatskoj i Poljskoj te ističe značaj umjetničkih i studentskih centara, Zagreba i Wrocława, kao ključnih mjesta razvoja novih umjetničkih tendencija, a između ostalog i konkretne poezije. Na primjerima dvojice najznačajnijih konkretnih pjesnika hrvatske i poljske umjetničke scene, Josipa Stošića i Stanisława Dróżdża prikazane su specifičnosti konkretne poezije u tim sredinama. Predstavljeni su i drugi konkretni pjesnici i umjetnici čija djela možemo svrstati u konkretnu poeziju, a koji stvaraju u Zagrebu i Wrocławu i na koje su posredno ili neposredno utjecali Josip Stošić i Stanisław Dróżdż. Najvažniji primjeri djela ovih umjetnika nastali u periodu 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća poslužili su autorici i za lingvističku analizu kojoj pristupa na različite načine. S obzirom na specifičnu strukturu konkretne poezije koja ne koristi riječi kao sintaktičke elemente, već su one raspoređene kao vizualni elementi koji ne bi trebali sadržavati značenje, autorica se pita kakva je lingvistička analiza uopće moguća u takvom slučaju. Upravo zato što konkretna poezija kao svoje temeljno obilježje naglašava da korištene riječi ne prenose nikakvo značenje, autorica semantičkom analizom to opovrgava. Također naglašava da sve riječi, pa čak i pojedinačna slova, nose određenu količinu informacije, a koja se inače realizira u kontekstu u kojem se nalazi. Kod konkretne se poezije događa to da riječi, budući da su lišene rečenične kontekstualnosti i umetnute u prostorno-vremenski kontekst, sadrže sva imanentna značenja, a na gledatelju/čitatelju je da ih međusobno poveže i stvori smisao. S obzirom na to, konkretna poezija zahtijeva aktivnog gledatelja koji posjeduje određeno znanje – povijesno, kulturno, ali i jezično, a o tome je ovisila i danas ovisi recepcija i percepcija konkretne poezije.
Naglašena prostornost konkretne poezije potaknula je autoricu da se zapita o značenju „praznina“, odnosno bjelina u književnosti i likovnim umjetnostima te zaključi da njihovo korištenje ukazuje na oslobođenje od forme. S obzirom na različite medije konkretne poezije, a koji obuhvaćaju umjetničke knjige, platna, razne objekte, instalacije u prostorima, sve do izložbi,
autorica također daje pregled ključnih međunarodnih i autorskih izložbi održanih u Zagrebu i Wrocławu te nekoliko časopisa koji su se bavili temom konkretne poezije, a tiskani su u godinama njezina vrhunca.
Rad zaključuje osvrtom na recepciju djelovanja dvojice navedenih autora u godinama kada je konkretna poezija predstavljala važan međunarodni umjetnički pravac. Suprotno tome, u sredinama u kojima su stvarali ti autori nisu bili prihvaćeni u literarnim krugovima iz kojih dolaze te se stoga sve više usmjeruju prema likovnoj sredini. Utjecaj konkretne poezije vidljiv je u pojavi novih umjetničkih pokreta od kojih je najvažnija kompjuterska umjetnost.
Zaključno autorica opisuje status konkretne poezije danas. Navodi da je Stošić poznatiji kao povjesničar umjetnosti nego kao začetnik konkretne poezije. Istovremeno je u Poljskoj Stanisław Dróżdż maltene stekao kultni status u umjetničkim krugovima, no ipak, unatoč raznim umjetničkim inicijativama popularizacije, nije toliko poznat široj javnosti. |
