| Abstract | U romanima Obična pripovijest (Obyknovennaja istorija, 1847.) i Oblomov (1859.) Ivan Aleksandrovič Gončarov bavi se aktualnim problemima sredine 19. stoljeća koji se mogu povezati upravo s procesom modernizacije. Tematika prijelaza mladog vlastelina iz sela u grad te utjecaja obje sredine na ličnost čovjeka poslužila je pritom Gončarovu kao osnova za analizu pitanja „zastoja“ i „razvoja“, idealizma i racionalizma, feudalizma i ranog kapitalizma, stagnacije i kretanja, čime je autor ukazao na složenost procesa modernizacije i uz njega vezanih pojmova „zaostalosti“ i „progresivnosti“. S obzirom na to, u okviru ovoga rada, koji se fokusira na opoziciju između sela i grada, nastoji se objasniti da obje sredine mogu utjecati i pozitivno i negativno na karakter i ponašanje junaka. Prema tome, kao što zaostalost ne možemo vezati samo uz selo, tako progresivnost ne možemo vezati samo uz grad. Odgoj na selu, u izolaciji od ostatka svijeta, može kod junaka imati utjecaj na razvoj nježnosti, emocionalnosti, blagosti i humanosti, ali u okolnostima u kojima se drugi stalno za njega brinu i ne dopuštaju mu biti samostalnim, on može čak duhovno „usnuti“. Uz to, odrastanje na selu utječe i na razvoj iskrivljenog pogleda na svijet, što junaku otežava pripremu za život izvan te sredine i razvoj onih sposobnosti koje nova kretanja od njega zahtijevaju. S druge strane, grad ukroćuje pretjeranu emocionalnost i sklonost k maštanju te junaka potiče na rad, poduzetnost, odgovornost i racionalnost, ali naglasak na karijeru, zaradu, status i ispraznu razonodu razvija u osobi proračunatost, amoralnost i hladnokrvnost te ju udaljava od čovječnosti, lišava individualnosti i pretvara njezin život u mehaničko postojanje bez smislenog, značajnog cilja. U skladu s tim, iznoseći svoj pogled na tadašnju realnost, Gončarov u oba romana izdvaja dva tipa – tip idealista-provincijalca i tip gradskog čovjeka – poduzetnog djelatnika. Ograđujući se od kaotične gradske sredine, predstavnici prvogа tipa – Aleksandr Aduev i Il'ja Oblomov – težili su očuvanju svoje posebnosti, individualnosti i centralne pozicije, ali istovremeno su se suočili s unutarnjom borbom. Aleksandr Aduev, osjećajući pritisak grada, proživljavao je duboku duševnu krizu i, pod utjecajem svojeg ujaka, poduzetnog i racionalnog Pjotra Adueva, on se postupno pretvara iz romantičara u pasivnog čovjeka, koji je izgubio životnu energiju i tratio svoje potencijale, da bi konačno postao hladnokrvan i proračunat gradski čovjek. S druge strane, slabi pokušaj Il'je Oblomova da postane fizički i duševno aktivniji završio je neuspjehom, i on je potpuno utonuo u „oblomovštinu“. Naime, njegova težnja k ostvarenju spokoja nadvladala je težnju k duhovno-moralnom usavršavanju koje je od njega zahtijevalo da postane sudionik načina života punog obveza i briga, od kojih je on bježao. Unatoč razlikama u karakteru i unutarnjoj borbi Aleksandra Adueva i Il'je Oblomova, oni su obojica u konačnici duhovno zamrli – grad je pokorio Aleksandra Adueva, a selo Il'ju Oblomova. Ipak, dok je Aleksandr Aduev uspio nadvladati svoje slabosti i preživjeti, Il'ja Oblomov svojim se slabostima u potpunosti predao, što je dovelo i do njegove fizičke smrti. Gončarov je u Običnoj pripovijesti i Oblomovu ukazao na to da selo i grad zaista utječu na čovjeka, ali čovjek sam upravlja svojim životom. On mora sam nastojati pronaći snagu da se izvuče iz negativnog utjecaja aktualnog vremena i sredine u kojoj se nalazi, upijajući istovremeno pozitivne elemente i usavršavajući time svoju ličnost, na što ukazuje primjer Andreja Stolza, bliskog prijatelja Il'je Oblomova. |
