Abstract | Hanibal Lucić (1485–1553), dramatičar i lirik s otoka Hvara, poznat je kao autor jednog od najkvalitetnijih ljubavnih lirskih opusa starije hrvatske književnosti. Ovaj diplomski rad posvećen je proučavanju njegove zbirke Pisni ljuvene koja se sastoji od 22 pjesme te kraćoj od dviju poslanica Milici Koriolanović koja im je bliska po ljubavnoj tematici. Rad najprije sažima osnovna obilježja raznih lirskih amoroznih diskurza koji su bili aktualni u talijanskoj i hrvatskoj renesansnoj književnosti, a potom razmatra specifična obilježja najranije hrvatske renesansne lirike koja je prethodila Lucićevu stvaralaštvu. Presudan utjecaj na ljubavnu liriku ovog autora, suprotno uvriježenom mišljenju o njemu kao izrazitom bembistu, imala je talijanska lirika s kraja kvatročenta i domaća lirika prve generacije hrvatskih renesansnih pjesnika. Neposredno prije analize svake pojedine pjesme Lucićeve zbirke rad se osvrće na njegov prijevod Ovidijeve heroide o Parisu i Heleni, kao i na predgovor posvećen Jeronimu Martinčiću koji u Lucićevoj knjizi Skladanja izvarsnih pisan razlicih prethodi prijevodu i ljubavnim pjesmama. Predgovor sadrži pjesnikovu izjavu o selekciji svojih radova i svjedoči o širini Lucićeve poetološke svijesti: za njega prepjev Ovidija i Pisni ljuvene, među kojima se nalaze i prijevodi iz Petrarkine, Ariostove i Bembove lirike, pripadaju istoj vrsti književnih djela, ali različitim književnim tradicijama, antičkoj, kasnosrednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj, koje je Lucić međusobno razlikovao. Većina pjesama prvog dijela poetički heterogene zbirke kompatibilna je s petrarkističkim diskurzom, dok su pjesme iz drugog dijela zbirke raznolikije i uglavnom bliže senzualističkim ljubavnim diskurzima. Lucićeva zbirka ljubavne lirike sa svojim iznimno kvalitetnim tekstovima svjedoči o autorovu poznavanju različitih književnih poticaja i o njegovom umijeću prilagođavanja stranih utjecaja domaćoj književnoj sredini. Ovaj rad pristupa kako najpoznatijim i često analiziranim Lucićevim ljubavnim pjesmama tako i onim manje poznatim, neistraženim dijelovima njegova ljubavnog lirskog opusa s ciljem sintetiziranja postojećih uvida o Lucićevoj lirici i iznošenja vlastitih pretpostavki zasnovanih na poznavanju temeljnih karakteristika hrvatske starije ljubavne lirike. |
Abstract (english) | Hanibal Lucić (1485–1553), the playwright and prose writer from the island of Hvar, is known as the author of one of the finest love lyrical opuses of ancient Croatian literature. This thesis studies his poetry collection Pisni ljuvene, which consists 22 poems, and the shorter of the two epistles to Milica Koriolanović that is close to them on the subject of love. The paper first summarizes the basic features of various lyrical amorous discourses that were current in Italian and Croatian Renaissance literature, and then considers the specific features of the earliest Croatian Renaissance poetry that preceded Lucić's work. Contrary to the popular opinion of him as a distinct Bembist, Italian lyric poetry from the end of the Quaternary and domestic lyric poetry of the first generation of Croatian Renaissance poets had a decisive influence on the love lyrics of this author. Before the analysis of each poem of Lucić's collection, the paper mentions his translation of Ovid's heroide about Paris and Helena, as well as the preface dedicated to Jeronim Martinčić, which in Lucić's book Skladanja izvarsnih pisan razlicih precedes the translation and love poems. The preface contains the poet's statement on the selection of his works and testifies to the breadth of Lucić's poetic consciousness: for him, the translations of Ovid and Pisni ljuvene, containing translations from Petrarch's, Ariosto's and Bembo's lyric poetry, belong to the same type of literary works, but to the different literary traditions, ancient, late medieval and early modern, which Lucić distinguishes from each other. Most of the poems in the first part of the poetically heterogeneous collection are compatible with Petrarchist discourse, while the poems in the second part of the collection are more diverse and mostly closer to sensualist love discourses. Lucić's collection of love lyrics with its exceptionally high-quality texts testifies to the author's knowledge of various literary stimuli and his ability to adapt foreign influences to the domestic literary environment. This paper approaches both the most famous and often analyzed Lucić's love songs and those lesser-known, unexplored parts of his love lyric opus with the aim of synthesizing existing insights into Lucić's lyrics and the author's assumptions based on knowledge of the basic laws of Croatian older love lyric poetry. |